Spjevani i ispjevani kanconijer

Tko je ranih šezdesetih godina mogao odoljeti novom glasu i autentičnom tonu što se javljao izrazitim komunikativnim stihovima i apartnim kompozicijskim rješenjima u čitavom nizu moćnih uspješnica kao što su Moderato cantabile, S okusom soli ili Kuća pored mora? Posebno su pak neodoljivi potom bili učestali samostalni nastupi tijekom desetljećâ u kojima je taj isti autor, najdoličniji kantautor, osim golemoga glazbenog umijeća i velikoga izvođačkog dara najširoj publici također odašiljao zračenje istančanoga liričara, nekonvencionalnoga zabavljača, šarmera punog duha i duhovitosti. Nisu mogli ostati nezapaženi ni skladno skladani songovi za mnoge (najčešće upravo histrionske) predstave ili pak zvučna pratnja za filmove (u rasponima od Radićeve Žive istine do Vrdoljakovih Glembajevih), a bogme ni brojne napisane i komponirane pjesme za razne ine izvođače (od sasvim nezamjenjive i neusporedive Gaby Novak, pa do potpore plejadi mladih pjevača), ali ono što najviše ostaje kao trajna popudbina intenzivno proživljena života i duboko ostvarena opusa jest spjevani i ispjevani gusti kanconijer Arsena Dedića.

Priznajem da sam i sâm neravnodušan na mnoge aspekte i naročite domete Dedićeve glazbene produkcije, da sam također – poput većine – rado slušao i njegove rane radove i pjesme iz zrele faze i kasne šansonijerske i primijenjeno-aranžerske prinose. Mogao sam postupno pratiti njegove motivsko-tematske pomake i oscilacije od gorkonježnih, preko podrugljivo melankoličnih do oporo jetkih i cinično nesmiljenih doživljaja i vizura. Rado sam se zatjecao na nekim njegovim nastupima te bio svjedokom svježine improvizacije uz čvrstinu profesionalne organizacije, upijao lakoću kojom je dopirao do publike, a iza koje je stajala gotovo željezna disciplina i norma najviših zahtjeva. Ali nije moje govoriti o notama i izvedbama, ne usuđujem se suditi o diskografskom korpusu i muzičkim dometima u užem smislu, premda mi i kod čitanja njegovih stihova u ušima odjekuje neponovljiva intonacija Arsenova glasa.

S pristranošću generacijskoga i zavičajnoga predznaka, s empatijom sredozemnih ishodišta i paralelizmom polazišta iz sredine pedesetih godina (prošloga stoljeća), usuđujem se tvrditi kako je Dedić ponajprije pjesnik. A ako je nekomu to odveć kruto i restruktivno, ublažujem tvrdnjom da je on svakako započeo kao pjesnik i nikada i nigdje nije iznevjerio svoju pjesničku vokaciju. Druga je stvar što su mu široki i raznovrsni darovi omogućili da ide dalje i izvan knjiškoga zabrana i literarnog rezervata, no njegov poetski saldo nemoguće je preskočiti ili ga izlučiti iz ključnih tekovina dvadesetostoljetnoga hrvatskog Parnasa, gdje zauzima posebno i istaknuto mjesto.

Uostalom, znatno prije negoli se gotovo potajice (pod pseudonimom Igor Krimov) kao tekstopisac prišuljao na zabavnoglazbenu scenu, Arsen je Dedić objavljivao zapažene pjesme u Poletu i nagrađivane stihove u Vidiku. Na drugoj godini studija prava (još neupisan na Muzičku akademiju) javlja se već vrlo zrelim ciklusom pjesama Čuda, u pomalo alternativnom časopisu Prisutnosti (1958), ali to objelodanjivanje plaća žestokom ideološkom reakcijom (zbog spominjanja Isusa i svetog Nikole, dakle „religioznosti“ i „misticizma“) i čak gubitkom angažmana na Radiju Zagreb. Početničku fazu pisanja zaokružuje 1961. godine, kada mu dvije lijepe i uspjele pjesme izlaze u etabliranom časopisu Književnik, pod uredništvom i po pozivu Antuna Šoljana.

Čitavo desetljeće (1961–1971), iz raznih razloga, nije ga bilo u časopisima ni u knjigama, kao da nije imao ni volje ni ambicija da pripada književnom cehu. A i zašto bi? Doživio je bio nezgode zbog tiskanja nepoćudnih stihova, dok je kao pjevač, kao glazbenik, kao javna figura ubrzo postao omiljen, tražen, čak obožavan. Vjenčanje i rođenje prvog djeteta još su ga dodatno udaljavali od papirnatih zadataka i izazova (premda je ženidbom dospio u Matošev obiteljski krug!). Ali na nagovor prijatelja Zvonimira Goloba odlučuje se konačno, u svojim Kristovim godinama, ukoričiti dio ranije napisanih i dio već za glazbu sročenih pjesama. Zbirka Brod u boci (prvo izdanje iz 1971) postaje velikim hitom, neusporedivim bestselerom, najvećom nakladom pjesničke knjige u domaćoj nam književnoj povijesti.

Osim razumljive privlačnosti već silno popularna pjevača, širu publiku je Brod u boci obuzeo i neposrednošću, izravnošću izraza, dalekoga hermetizmu ili eliptičnosti tada standardne pjesničke produkcije. Dedić je uspio progovoriti o onome što ga se tiče i u što je upleten, a na način istodobno sjetan i humoran, dosjetljiv i zaigran, kolokvijalan i melodiozan, verbalno opušten, ali i sintaktički zahtjevan. Osim toga situacije i ambijenti njegovih minijatura i balada bili su svima prepoznatljivi, bilo da je riječ o kontinentalnim interijerima ili pak, radije, o sredozemnim vizurama i eksterijerima.

Sljedećom zbirkom, Narodnim pjesmama, podnaslovom žanrovski obilježenom atributom „primijenjenih stihova“, izričito ukazuje na temeljnu dvojnost ili čak polifonost svojih poetskih žica. Uz naglašenu autobiografičnost ili govor reskog i podrugljivog lirskog subjekta, sve učestalije su pjesme koje kao da pripadaju nekom kolektivnom ili pučkom kazivanju, dakako s ugrađenom ironijom i parodičnošću, kritičnošću i satiričnošću. Taj drugi registar omogućavao je pjesniku da se dosta žestoko obračuna s raznim zabludama i varkama, s mutnim likovima i sumnjivim tipovima, s morbidnim pojavama i lažnim objavama, da bude angažirani, protestni, buntovni pjevač. Sasvim razumljivo, koeficijent nespokoja i ljutitosti, buntovnosti i poricanja, sarkazma i cinizma, žestine i oštrine, pa čak i beznađa i očaja, rastao je proporcionalno s manifestiranjem starenja i sve većim pogoršavanjem životnih uvjeta, da ne govorimo o ratnom i poratnom stanju, o ubrzanoj eroziji svih vrijednosti i gubitku uporišta najobičnije ljudskosti.

Premda je Dedić, dakle, startao s književne margine, već po objavljivanju prvijenca stekao je izniman status, učestalo je antologiziran, s poštovanjem kritički praćen i u širokoj javnosti i u elitnoj literarnoj sredini prihvaćen kao više no dobrodošla iznimka, kao pjesnik koji je umio sjediniti istančanost i grubost, emotivnost i refleksivnost, naturu i kulturu. Njemu je, međutim, jamačno više od službene, oficijelne recepcije godila aura iznimnosti, neusporedivosti, samosvojnosti. Eksplicitno se svrstao u off-poziciju, među tobožnje poetske alternativce i autsajdere. Dok je redovito s ponosom naglašavao kako je muzičar s akademskom spremom (i time se izdvajao od neškolovanih pjevača, običnih zabavljača), u poeziji se htio ponašati kao izvanredni gost. Krstio je sama sebe kao „pjesnikova bratića“, kao „pjesnika opće prakse“, kao „nižega pjesnika“ – makar i „iz viših pobuda“ – u iznimnom slučaju i kao „prokletog pjesnika“, odnosno „đavolova učenika“. Njegova je muza „prilagodljiva i iskvarena, jeftino odjevena“, „tamna leptirica… u noćnom razgovoru s pozornikom“, jednom riječju i doslovno: „kurva“. Ako su turpizam i zafrkancija način odvajanja od „akademskih pjesnika“, „pjesnika diplomata“, „pjesnika pod zaštitom“, „pjesnika u uniformi“, „ljetnih pjesnika“, Dedić koketno i s oduševljenjem prihvaća taj izazov i smješta se u osobnu gerilu (nećemo dodati: i u antipoeziju).

Naime, i sam je ipak svjestan da moderna tradicija pjesništva, od Rimbauda naovamo, itekako uračunava pobunu i protest protiv vlastite riječi i vlastitog medija, da pjesništvo često izranja na ruševinama i rađa se iz krhotina umišljenoga poetskog dostojanstva. Suvremena mu, ili tek nešto starija, šansona također je izrasla iz tekovina depatetizirane modernističke lirike: Brel i Brassens, Ferre i Okudžava, Dalla i Jannacci svojevrsni su nasljednici Apollinairea i Cendrarsa, Pallazzeschija i Gozzana, Majakovskoga i Galjčinskog, suputnici Préverta i Aragona, Eluarda i Nerude, Brechta i Frieda. S notnom pratnjom ili bez nje Dedić je sročio mnoštvo intimnih ispovjednih emanacija i grotesknih društvenih opservacija, ulančavajući se i nehoteć u brazde što ih raznorodno urezaše netom spominjani i njima slični autori.

Uostalom, Arsen Dedić bio je i lojalni pratilac i diskretni ljubitelj brojnih hrvatskih pjesnika. Skladao je na stihove Goloba i Sabola, Šoljana i Gorana, Krleže i Krkleca, Kaštelana i Ivaniševića, Baloga i Paljetka te još inih, i sam otpjevao skladane im pjesme. A posebno zaslužuje spomen („spomenak“) Tina Ujevića, pjesnika kojemu se on pristrano najsrdačnije divio, kojemu se kreativno višekratno odužio i kojega je primao i shvaćao kao idealnoga pretka, kao prethodnika u neukrotivosti, nepripitomljivosti, neusporedivosti. Bez ikakve ljubomore, međutim, Dedić je – i sam darovit crtač – složio poetsku pohvalu i zahvalu mnogim likovnim umjetnicima, u svojim je stihovima sačinio hommage Stančiću i Lesiaku, Babiću i Šulentiću, Hermanu i Staniću, Kovačeviću i Kožariću, Zecu i Neškoviću, Trumbetašu i Vejzoviću, Rousseauu i Hopperu, Daliju i Kokoschki, Giottu i Morandiju, a pričati s njime o slikama bio je poseban užitak, da ne govorimo o apartnim afinitetima i neočekivanim kompetencijama.

Začas bismo mogli pasti u napast privatnoga svjedočenja o Arsenovoj erudiciji i znatiželji, o stečenu znanju i mudroj odmaknutosti od efemerilija, o melankoličnom i više nego ozbiljnom razmatranju kako aktualnih tako i trajnih i neiskorjenjivih pojava nasuprot eksplozivnoj, korozivnoj i zaraznoj duhovitosti, kojom se u javnosti takoreći branio od svijeta, od drugih. Povlastica povremenoga druženja u njegovu („Dobrotvorovu“) domu i na nekoliko zajedničkih putničkih prigoda čini da mu moram biti i osobno zahvalan za doživljene guste trenutke i pametne, vrckave, žive riječi, ali zahvalnost ćemo mu najbolje odati, a sami se pritom i dalje bogatiti, nastavljajući s čitanjem i slušanjem njegova poetskog svijeta.

Taj je svijet i opsežan i širok, jer se u njemu stječu iskustva mladenačke svježine i životne zrelosti, ljubavnog zanosa i erotske siline, grubih razočaranja i kolektivnih strahovanja, trpkih dodira i žestokih susreta, a sve to protkano i začinjeno porugom i dosjetkom, oksimoronski umiješano blagošću i oštrinom, ljupkošću i gorčinom, valovitošću s uračunatom hridinom… Između slavuja i čaglja (između anđela i buržuja), prostire se amplituda koju je, s intenzitetom bez presedana i mogućnosti slijeđenja, ispunjavao isključivo Arsen Dedić.